Minut do svitanja...

Još uvijek ne znam kako da te zaboravim,
bar jednu noć boljim da te zamjenim,
i samu sebe na trenutak bar da utješim...
Još uvijek ne znam kako da te ne volim.
Prospu se eto dani,
k'o fotografije u vjetar,
kažu mi da ti falim,
kažu da nisi ni ti sretan.
I utihnu eto noći,
k'o nekad kad smo bili skupa,
zasuze malo mi oči
i srce k'o ludo lupa.
Skupim tad kosu u šaku,
u glavi odsviram melodiju,
ma nisi ni blizu junaku,
ti od ljubavi umješ napraviti samo parodiju...
Nagnem glavu na koljena,
ne, nazad se ne vraćam...
Možda još uvijek te volim,
možda još uvijek te želim...
ali sigurno postoji način da prebolim,
pa zato bježim,
uzalud bježim...

Odrekla sam se sjećanja na tebe... Sjećanja koje sam čuvala kao malena ptica gnijezdo, kao cvijet boju... Bila su to divna sjećanja-šarena poput onih šarenih bombonica i magična poput čokolade koja pucketa kad ju zagrizeš... Da, baš takva...
Al' kažu da vrijeme svemu mjenja boje... I to je, čini se, zaista tako... Posivjele su nekako te šarene bombonice... Posivjele sasvim...
Samo znaš... Voljela sam da te se sjećam, i da dakako da umišljam da je to bila "savršena" ljubav... Ali, šta je to još u ovom surovom životu savršeno??? Ništa, jel' da?
I eto, tako... Odrekla sam se danas sjećanja na tebe... Pustila sam brod od papira u more... I poruku u boci... Ako je iko pronađe, taj  će da nastavi čuvati sjećanje, taj će postati čuvar sjećanja... Ja zaboravljam.

Ljepše je kad zatvorim oči. Uronim u svoj šareni svijet od ljubičica i ćilibara... I tamo te nema.
Poslažem kockice po svom, poslažem odjeću po bojama i knjige po abecedi... Eto, volim da je tako... Uberem jorgovan i stavim u vazu pored kreveta...
I tako dok sanjam zaboravim na mrak oko sebe... Uostalo, ko zna dok spavamo da li je zaista oko nas mrak??? Možda sve zasvijetili kao krijesnice, možda uopće nije tako strašno... Ali, ne usuđujem se otvoriti oči i provjeriti... Ipak, moj svijet je samo moj... Niko ga ljepše ne može da zamisli!

Rekla sam ti da te mrzim, da si smeće, otrov... Sve sam ti rekla... Bacila sam ruže i tortu u smeće... Ko još vjeruje u ruže???
Rekla sam ti da je kraj, da me nikad više nećeš vidjeti... Rekla sam ti da si gubitnik, da si izgubio i mene i sebe, da nemaš ništa više...
Rekla sam ti da se nikad više neću vratiti... I to me drži. To me vodi.
I eto, uzalud pitaš za mene... Jer, rekla sam ti da će poslije uzalud biti sve.
Zaboravi! Kad si već mislio da je to tako lako...

Znam, ne moraš mi ništa reći... Ona te čeka, žuriš... Nemaš vremena ni da mi stisneš ruku, ni da me pogledaš duboko u oči... Znam, telefon zvoni, ona je... Kasniš već minut il' dva, a ti nisi neko ko kasni... Zakasnila sam ja...
Pa, požuri... Nemoj da čeka... Večera već je na stolu...
Samo odmahni rukom, ma sto godina se znamo... Kome još treba minut il' dva?

"i opet taj osjećaj samoće, kad neće nikog mene krene i hoće"...

Ne dolazi,
više te ne trebam,
samoća prolazi,
ja sama više ne sanjam.
Ne dolazi,
ne kvari mi moj mir.
Ova ruža je pod opsadom,
nisi ti više moj leptir.
Ne čekaj,
'zalud ti stari stihovi,
pokloni joj sve,
mene ne spominji.
Ne dolazi,
ovdje gradim novi svijet,
upoznala sam nove prijatelje,
uselila u novi stan,
sinoć gledala vatromet...
Ne kvari sve ispočetka!

Nikome o tebi ne pričam,
šutim...
Čuvam te kao najmračniju tajnu.
Nikome te ne opisujem,
slutim
da svi bi drugi bili upravu
kada kažu
da me ne čekaš,
da me ne sanjaš,
da me ne voliš...
Pa nek' me ne čekaš,
i nek' me ne sanjaš...
Al', što me ne voliš?

Otisnem se i ja pognekad niz ovo more plavo kao san... Otisnem se u mislima. I znaš gdje doplovim? U Sarajevo doplovim. Kao da je to moguće, jel' da?
Kaže mi jedan moj prijatelj: "Dušo draga, vidi koji se za tobom okreću"... (Ja se okrenem, ono svak' svojim putem ide)... On nastavi: "Ma ne budali, ne mislim ovog trena, ne mislim bukvalno... Uostalom znaš na šta mislim, nemoj da me izluđuješ... A ti kao budala... Kakvo Sarajevo, kakva Baščaršija... Okreni se malo oko sebe... Grad k'o grad... Svaki je lijep na svoj način..."
Ja se samo smješkam... Ne razumije moj "arkadaş" da grad ne čini grad, nego ljudi koji u njemu žive... I to ne bilo kavi ljudi, nego oni ljudi koje sam nekad voljela, ljudi koje još uvijek volim, i jedan čovjek za kojeg bih voljela da ga nisam nikad voljela...
I tako eto, otisnem se ponekad i ja niz ovo plavo more... I stignem do Sarajeva.

Slavila sam rođendan bez tebe. Kao i mnoge prije, kao što ću i mnoge poslije... Eto ti snijeg, *ebo te snijeg!
A mene pusti bar na miru da sanjam. Ne dolazi kad se ugase svjetla, kad duša zaspi... Ne dolazi kad sanjam dječaka nebesko plavih očiju! Ne dolazi kad sanjam povjetarac u kosi, lišće opalo s grana... Ne dolazi, ne mrvi moju dušu podsmjehujući se mojim tugama!!!

U inat meni,
ovdje ne pada snijeg,
i ti to dobro znaš,
loše je doba godine
zašto me sada ostavljaš?
U inat meni
hladne su noći,
i sve je sada protiv nas,
bude se usnule zvijeri,
a mene ništa umiriti ne zna
kao tvoj nemirni glas.
U inat meni
sudbina plače,
i trga me, lomi...
Kada već eto odlaziš,
bar se nekad za mene pomoli.

Obrišem suze ponekad,
samo da drugi ne vide
kako mi lice izgleda
kada ga sjećanje na tebe dotiče.
Pobjegnem iza svojih nadanja ponekad,
skrijem se tamo gdje me drugi ne traže,
osjećaji su čudna stvar,
znaju ti se narugat' kad te poraze.
I ulicom prošetam ponekad,
u inat svemu - sjetna i sama,
osjetim lijepljenje tuđih pogleda,
ali ja znam ostati dama,
pa stegnem jače svoj plavi kaputić,
ruke uvučem duboko u džepove,
srce kuca kao pokvaren satić,
ali to niko prepoznati ne može,
jer osmijeh na licu odglumljen vješto
reći će ti sasvim drugo nešto.

Odlaze dani u neprovat,
dani za koje nikad više nećemo imati priliku da ih proživimo,
šta dobivamo zauzvrat,
koliko boja uistinu vidimo?
Odlaze noći zauvijek,
noći koje smo mgli provesti zagrljeni pored kamina,
ostaje da sama smišljam svoj svijet,
da sama osvajam vrhove planina.
U mome srcu sad je samo stud',
poneka mrva nade i sjete,
da mi je neko rekao da sve će biti uzalud,
ne bih mu vjerovala kao dijete,
i ne bih ostala u onom gradu
u kojem psi umiru od gladi,
možda bih sada vedrija bila,
možda bi manji bili moji jadi.
Zaista, ništa mi više ne preostaje,
nego da u samoći sanjarim i drijemam
sad kada i ja imam nekog koga više nemam.

Zabolile su me noge od lutanja i srce od nade da ćemo se opet voljeti kao nekad. (Kao da si ti uopšte nekad volio... Koja iluzija... Koje zavaravanje...) Može li iko čovjeka zavaravati kao što čovjek može zavaravati sam sebe??? Ne može! U to sam tako prokleto sigurna.
Gledam, prolaze brodovi. Mirno more. Neki parovi se drže za ruke šetajući obalom... Sve izgleda tako divno. Ali, ja ne vjerujem više u ljubav.
Koliko mi je samo prokleto mnogo vremena trebalo da napišem, odnosno da shvatim i zaista osjetim tu misao. Ali, eto... Tako je.
I nije mi drago, nekako mi je žao. Valjda zato što sam tako naivno i djetinjasto vjerovala da je baš to s tobom ta takozvana, famozna "LJUBAV". Vjerovala sam da me voliš. Budala jedna. Žensko-budala. Šta bi drugo bila?
Već neko vrijeme osjećam se tako ravnodušnom. Ni prijateljske zagrljaje više ne doživljam toplim i dragim... Je li moguće da neko nekom ubije osjećaje??? Ako je moguće, danas te zvanično proglašavam UBICOM!

Sjetiš li me se? Ikad? Bar kad neka druga prođe gradom u crvenoj haljini? Ili kad ti poštar zazvoni na vratima? ili, 'pak dok kroz prozor gledaš kako veje snijeg?
Sarajevo je siguno ovih dana bijelo. Bijelo poput kože dječaka plavih očiju. Mogu da zamislim svaku ulicu i skoro da osjetim tu hladnoću na jagodicama prstiju. Mogu i tebe da zamislim. Mogu, i te kako. Kamo sreće da je suprotno. Da se moj život nastavio bez tebe. Kamo sreće da nisi prisutan na svakom mom koraku. Ponekad si čak tako duboko urezan u moje misli da kad šetam gradom poželim da pričam na glas, jer tako jako osjećam tvoju prisutnost. Hmm, čini se da sam poludjela... Čini se da nisam baš sva svoja. A najteže mi je kad padne snijeg. Snijeg me najviše podjseća na tebe. Jer kad smo se upoznali bila je zima, kad smo se voljeli bila je zima... Jedino te zime nije mi bilo hladno. Ove zime, Boga mi, uzlud i šal i rukavice... Ma bježi... Proklet da si, nemoj da mi se smiješ! Bježi, ne želim te u ovoj sobi. Ne želim te u ovom stanu!!! Ne želim te u ovom gradu!!! Zbog tebe sam otišla. Zbog tebe!!!
Znaš, bio si u pravu kad si rekao da ja mogu postati sve što poželim... Ama baš sve, samo nikad sretna.
Da, prokleto si bio u pravu.

Zaplakala bih. I plakala bih 100 godina ako treba, bez prestanka. Ako bi to moglo nešto promjeniti. Ako bi život mogao samo malo unazad da se pomjeri. Samo par koraka unazad na onom uglu kad sam te srela, samo par riječi unazad, samo jedan osmijeh da izbrišem, samo nekoliko tragova karmina da ne ostavim na tvojoj košulji...
Zaplakala bih. I eto plakala bih cijelo jedno stoljeće kad bi suze mogle izbrisati sve ružno što si rekao.
Kako si mogao?
Zaboga, kako si mogao, kad sam te tako iskreno voljela?

Ne želim ti kvariti snove! Jer... Niko osim tebe ne zna ih tako lijepo sanjati. Niko osim tebe ne zna ih na tako lijep način pretvoriti u javu.
Ne želim pomjerati tvoj svijet. Jer... Ideš tako sigurnim koracima od stana do posla, da mi se čini ako te dotaknem da ću ti uništit nevidljivu stazu koju si gradio godinama.
Al' šta ako te zavolim???
Ako te stvarno zavolim??? Hoću li ionda stajati sa strane posmatrajući tvoe divne snove, bojeći se da ih ne polomim... Jer... Znaš, sve što je divno brzo se polomi... Tako i divni snovi... Oni su poput onih finih porculanskih figurica... Ako nisi dovoljno pažljiv, vrlo lako ih možeš polomiti.

Eto shvatio si.

A moram shvatiti i ja.

Zato, dušo Lea, tuđi snovi nisu za tebe. Nisi ti dovoljno pažljiva da sačuvaš porculanske figurice, ti si navikla da često mjenjaš igračke, gradove, ulice... Zaboravi na miran život. Ionako je prekratak.

Jesi li zaboravio???
Osjetim taj dah izdaje koji trepti svuda oko tebe i lijepi se za moju kožu poput otrova.
Bježi! Odmakni se od mene hiljadu metara, milion kilometara... Jer... Tvoja blizina suviše zalazi u moje pore i ubija moje ćelije...
Da, nije gripa. Nije ni glupi karcinom... Ti si. Ti si to što me ubija. Kako to ne možeš vidjeti??? Kako ne osjetiš da me tvoja blizina presavija, zadaje bolne grčeve, izaziva krvav kašalj... Ne, nije to post-kemoterapijska reakcija. Ti si!
Ja dalje ne mogu se udaljavati. Ja sam stigla na rub. Sada te najljepše molim da napustiš moj park, da ne diraš u moju zimu, ne hodaj mojom ulicom, ne sreći moje prijatelje, ne pričaj o meni, ne urezuj moje ime po klupama na šetalištu, ne šalji mi nevidljive mail-ove, ne traži me u pjesmama, prestani pisati knjigu o nama, nemoj šetati pored Miljacke jer nećeš me sresti tamo više nikada i molim te, molim te, molim te udalji se od mene miljama!

Prođi Baščaršijom, pa me se sjeti kad dođeš do Vječne vatre. Tamo smo vječno bili zaljubljeni. Smiješno.
Prođi Vilsonovim, zaviri u svaki park. Tamo smo zauvijek ostali zagrljeni. Zar nas ne vidiš? Žalosno.
Otiđi ispred moga stana. Tamo te zauvijek čekam. Zar me ne možeš naći? Tužno.
Jer ja tebe nalazim svakoga dana, u svakoj sitnici, u svemu što me na tebe podsjeća... Bijeli sat, dim cigarete, James Blunt, palačinci s nutellom, prigušeno svijetlo, snijeg, park...
Šta da ti kažem? - Odem na kraj svijeta, a zauvijek ostanem pored tebe. Bolno.

Hoćeš me dočekati s cvijećem? Uspravnog držanja? S pogledom punim iščekivanja kao djeca kad otvaraju Božićne paketiće?
Znam, zaboravio si se smijati... Razumijem... Ali ne brini, samo za tebe ću donijeti malo magičnih pahuljica sreće.
Ne zaboravi kupiti čokoladnu tortu... Ko šiša dijetu ovaj put!
I svijeće!!! Obavezono! Bar dvije na stolu u dnevnoj sobi.
Ne moram da kažem da bi trebale da mirišu na vanilu, to valjda znaš.
A muzika... Ma naravno da znaš, kako ne bi znao... Balaš, ko drugi... "O, da mi je da se još samo jednom zaljubim, opet bih gledao niz kej kao niz prugu, i opet bih znao da se u oblak zadubim i čekao bih samo nju, ni jednu drugu!"...
To bi bilo savršeno...
A vani bi padale one velike, bijele pahulje da skriju stope, da do nas niko put ne pronađe.

Naiđeš kao zatišje poslije bure,
kad svi se drugi povuku,
kad svi drugi daju svoj doprinos...
Slomiš me jednim uzdahom
i pogledom koji me okrivljuje...
Nisam kriva!
Čuješ li???
Nisam kriva!!!
Zariješ nokte u moje grudi,
iščupaš mi srce bez riječi...
Zar nismo mogli kao ostali ljudi
biti zagrljeni u svojoj sreći?
Osuđuješ me jednim uzdahom
kao 12 porotnika u isti čas,
otkud ti pravo da me budiš
kad sam otišla toliko daleko od nas?
Čuješ li?
Nisam kriva.

Noć je ova
kao stvorena za grijeh,
za tuđe dodire,
s drugim smijeh...
Sve što nisam umjela,
noćas umijem...
Oprosti,
nisam ti rekla sve.
Ja ne znam žaliti,
ja ne znam biti tužna,
sva pisma ću spaliti,
ja ne znam ostati dužna...
Pocjepat ću te u sebi,
rasut te... I kao da te nije bilo nikada,
ja ne znam plakati,
za suze nisam stvorena.
Oprosti,
nisam ti rekla sve.

Zapamti,
kad gubiš me,
gubiš i dio sebe,
dio kojem si do jučer davao sve.
Zapamti,
kad me lažeš,
lažeš i sebe,
ti bolje ne umiješ.
I ne misli
da ću plakati,
da ću te na koljenima čekati,
sklopiti ruke i moliti.
Ne brini,
nisi me takvu ni dobio,
takvu me nećeš ni ostaviti.

Pogrešni ljudi, surovi
dođu i nude šake pune ljubavi,
a ormar moj u potkrovlju
pun je sitnica što na tebe sjećaju
i umrijet ću
a sanjat ću
da voliš me,
da voliš me,
da voliš me...
Umorna lica, poneka sitnica
prospe se, zadrhti srce kao pokisla ptica
pa zastane
jer nema te,
nema te,
nema te...
U meni još cvjetaju maslačci i ljubičice
kad zatvorim oči i vidim ti lice,
i čujem da mi šapućeš:
volim te,
volim te,
volim te...

Napiši mi stih za sjećanja
kad te pronađem
po njemu da te prepoznam,
napiši nekoliko riječi, nadanja...
napiši koliko si me trebao...
Ukrasi papir suhim lišćem i maslinama,
mirisom mora i soli...
Napiši mi ko su tvoji idoli...
U dnu papira napiši datum
tek da znam koliko dugo me čekaš...
Sve na piši
još dok me nemaš...

Znaš,
ponekad dugo ležim u sobi sama
i gledam oblake kroz prozor...
Nebo ponekad umje plakati nad nama,
nebo ponekad razumije ovaj u meni razor...
Znaš,
ponekad namjerno ispijam kafu sama
i gledam druge ljude koji prolaze u parovima,
ne smeta mi njihov smijeh, brujanje, galama,
odvuku mi pažnju ljudi koji odlaze brodovima...

Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi?
-Najljepše mi je bilo samoj! Je li ti to dovoljno?
Ili da ti kažem za svakog zasebno koliko puta me povrijedio, slagao...?
Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi?
-Uvijek sam "pogrešne" upoznavala! Je li ti to dovoljno?
Ili da kažem da sam i ja njih lagala, da zapravo i nisu bili nešto posebno...
Šta da ti kažem za svoje bivše ljubavi?
-Da samo jedan je bio poseban... Bi li ti išta to značilo?
Kada i ti i ja isti smo...
Oboje imamo nekog koga više nemamo!

Gdje god krenem na tebe pomislim
kao korov za stablo
za moje srce malo
prirastao si.
Šta god ti opsujem malo je,
da te proklinjem glupo je...
kad te pozovem, ti se ne javiš...
Teško mi je prihvatiti da me baš ti ne voliš...

Ne vrijedi se tebe sjećati,
jer ti si otrov za moje vene...
Al' da si bar jednom nazvao Koševo,
da si bar mamu pitao za mene...
Sad lakše bih na kraju svijeta spavala sama...
Sad lakše bih, drugima praštala, ne mislila o nama...
Vjeruj, mnogo lakše bih, ljubila stranca...
Sve lakše bih...
Ovako još razmišljam o nama...

Red je da posvetim jedan postić Ankari...
Kad sam pakovala stvari, na nagovor svog dobrog prijatelja, da bih otputovala u Ankaru, razmišljala sam prvenstveno o Turskoj kao državi... Između ostalog, o Osmanskom carstvu... O strogim ljudima, o muškarcima koji žene po 3, 4 žene... O konzervativnoj kulturi... O ženema koje provede dane među zidinama čekajući muževe da dođu s posla...
Međutim, odmah na prvi susret doživjela sam ugodno iznenađenje. Mene i prijatelja na aerodromu je dočekala njegova prijateljica. Vrlo draga osoba, Asra. Ona je poslovna žena, čalnica Vijeća jedne njihove opštine... Žena, članica Vijeća??? Da, upravo tako. U Turskoj čak, skoro svaka politička partija ima predsjednika i PREDSJEDNICU. Predsjednica predvodi žene članice određene partije.
Što se tiče Ankare, saznala sam da datira iz vremena Hata, iz bronzanog doba... Ja sam ju na prvi pogled doživjela baš kao bronzanu... Svjetlucavu i toplu. Inače, naziv Ankara potiče od riječi "ankira" što znači sidro.
Ankaraje veoma živ grad, sa mnogim izabranim baletskim, pozorišnim, operskim i folklornim predstavama koje se održavaju ne samo u teatru, nego i na ulicama.
Moram da spomenem Kedžioren- jedan od centralnih distrikata Ankare i dom svjetskog najvećeg meteorološkog centra, kao i nekoliko odsijeka ankarskog univerziteta.
Što se tiče muškaraca, pravi su džentlmeni; otvaraju ženama vrata, žene uvijek i u svemu imaju prednost, a jedino se ne rukuju sa ženama???? (Osim rijetkih) I sve žene oslovljavaju sa "Hanuma"... To mi je jako smiješno.
Ali, eto, i ja postadoh "hanuma".

A šta nisu? :D
Danas sam kupila 3 para. Prve su bile ravne sandalice u boji kože, odlične za duge šetnje. I baš su mi trebale (kao i uvijek :) ). Onda sam "slučajno" naišla na tamno plave štikle... Nisu to bilo kakve štikle... To su one koje će odlično ići uz novu haljinicu :)))). I onda me prijateljica odvuče u Mango, i "nagovori" da kupim cipele sa tigrastim uzorkom...
Nije sad baš da sam ja osoba za "tigrasto", ali kako se kaže... "Sa ženama se nikad ne zna".
Vjerovatno se sama nikad za ove zadnje ne bih odlučila, ali prijateljica mi kaže da moram uvesti neke promjene... I još mi je rekla: "A kad žena nešto mijenja, onda kreće od cipela. prvo cipele, pa onda muškarac."
Eto, to su za ženu cipele.

Mene ne muči svijet... Svijet je navikao biti goropadan, samodopadan, ništavan, zamagljen... Svijet je navikao da priča, urliče, viče; da se smije kad ne treba; da plače kad je suvišno... Svijet je navikao samo na sebe- grupa mozgova osmišljaju plan kako da ubiju vrijeme, pa sjednu na čaršiju i cijeli dan tjeruju muhe... I prođe tako godina, dvije, pet... Svijet i dalje uživa samo u sebi...
Ne želim biti svijet!!! Želim biti samo JA! JA sa istetoviranim ID brojem na vratu... Baš me briga što se mama ljuti za tetovažu... Ionako, i mama je svijet.

Kako mi noćas nedostaje Sarajevo... Nikad mi ništa tako nije nedostajalo... Nedostaje mi ruka u mojoj ruci koja bi me povela uz Vilsonovo, usne koje bi me poljubile ispod mirisne lipe, osjećaji koji bi preplavili razum...
Nedostaje mi Sarajevo... Nedostaje mi ljubav... Usudim se tvrditi da nigdje na svijetu se ne može voljeti kao u Sarajevu!
Ma kakav Pariz... Pusti to. Čim zamislim one hladne Francuze, zaveje mi snijeg...
Kad zamislim Sarajevo, milion leptirića se pojavi ni od kud, Miljacka zažubori, opada šareno lišće, dedo drži za ruku simpatičnu bakicu, djeca se igraju u parku... E to je to...
Kako ide ona pjesma...
"Bilo gdje da krenem, o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode,
čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja
Sarajevo ljubavi moja..."

Ne brini,
mogu da volim i za tebe,
samo ne idi,
ne skrivaj tugu od mene,
ne nanosi mi bol,
meni je za života moje boli dovoljno.
Ne brini,
mogu da sanjam i za tebe,
samo ne idi,
i ne diraj mi sjećanje,
ne upiri prstom,
prošlost nek' prošlost ostane,
meni je ovo par noći s tobom dovoljno.
Ne brini,
mogu da volim i za tebe,
samo ne idi,
mogu da sanjam i za tebe...
I da plačem, i smijem se za tebe...
I da umirem za tebe...
I da se probudim za tebe...

A kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi, sva patnja i bol života mog će proć...

Kako divan dan... Udahnem Sunce i trčim cijeli dan, rasplakana...
Kako divan dan... Kao zrele višnje fleke na mojim rukama, zanemarujem...
Kako divan dan... Budim se nasmijana, na stolu pilula, čeka me znam...
Kako divan dan... Miris kiše ulazi u stan, sve što me boli zaboravljam...
Kako divan dan - ta me je misao održala.

Šutim, ne govorim...
Strah me da te zadržim za sebe,
kad možda neću izdržati,
kad možda imam vremena premalo...
Ko zna,
možda mi je samo još nekoliko predaha ostalo.
Teško je slutiti samom sebi kraj,
teško je disati sa stisnutim grudima,
al' ja sam znala da negdje čeka me sjaj,
ja se veselim malim čudima...
Strah me da te zadržim za sebe,
da ti obećajem beskrajne noći nježnosti,
kad možda neću izdržati,
kad me ne puštaju moji strahovi...
Teško je brojati vlastite otkucaje srca,
minuti tada su sati...
Još uvijek drhtim, ali još sanjam...
Za moje strahove ne moraju svi znati.

Pišući lakše prevazilazim dane i ljepše sanjam noću.

...a vani je prelijep dan, sunčan. Kroz prozor dopiru zrake... Zamišljam more. Jer, u mojoj glavi sve je ljepše. Ne, ne bole me modrice od injekcija, i ne osjeća se miris bolnice, i nemam podočnjake koji otkrivaj broj neprospavanih noći, i nije mi jastuk slan od suza... Zamišljam more...
U ušima slušalice... Bačašević... Ma ko bi drugi mogao biti... Ko bi drugi bolje mogao opisati stvarnost i sve ono čega nema, ko bi drugi mogao bolje opisati Elenoru, Anitu, Anđelu, Ilonu... Ko bi drugi mogao ovako me umiriti...

Znam da snivam nemoguće... Naučila sam to u samo korak il' dva.
Znam da te pogledom umirujem kad oko mene samo je tama.
Znam da te zapravo zamislim kad te nema
i da ti dam oblik i riječi,
jer kažu samo da ljubav od svega budi i liječi.
Znam da želim nestvarno, jer nestvarno uvijek je ljepše,
znam da zamišljam trešnje,
proljeće i laste...
Znam...
Znam da zatvorim oči, da ti se smješkam
i da te kradem,
znam da život je samo stih jedne tužne balade,
naučila sam to u samo korak il dva
svoje realnosti.

Nedostajem sama sebi!
Može li iko čovjeku nedostajti više, nego sam sebi??? Nedostaje mi moja sreća, pogled u nebo zagledan, nedostaje mi neko da ga volim najviše na svijetu... Nedostaje mi ljubav koja bi me pokrenula i skratila mi dane.
Nedostaje mi ljubav koja liječi, ljubav koja uljepšava dane i ljubav koja se sanja...
Nedostajem sebi sretna.
Nedostajem sebi lijepa... Blijedo lice mi nikako ne pristaje... Teško da bih mogla biti Bella. Teško da bih mogla postati besmrtna, ili bar učiniti da mi život potraje duže. Nedostaje mi Edward u ovoj priči... Jer, on... On bi sigurno znao me spasiti.

Kad bih samo znala kako da pronađem mir... Ali, onaj svoj mir! Onaj mir pored Miljacke, onaj mir iz parka, onaj mir sa omiljene klupe, mir uz Balaša...
Kao da nema Miljacke... Kao da je Sarajevo u nekom drugom svijetu... Tek sada shvatam da sam sebe ostavila tamo, i na svakoj drugoj adresi sam zalutala.
Žalosno...
Nije mi važno šta će biti sutra. Zanemarujem buku od koje me boli glava. Zanemarujem zabrinuta lica, i sve oko sebe... Sve! Samo mi ostaje slika jedne jeseni... Šuštanje žutog lišća pod nogama, rijeka koja juri u nepovrat i nebo iznad Sarajeva... Takva se slika nigdje ne može kupiti... Jer, da može, već bi bila okačena pored mog kreveta, i onda bi ovaj bolnički miris poprimio miris te jeseni...

Danas je sigurno Vilsonovo poprimilo jesenju čaroliju... Kažu mi, takav je bio dan.

Život je samo san, crveni mak pored pruge...

Pratiš me kao sijenka,
pratiš me kao Bog, vrag i anđeo,
prija ti zvuk moga smijeha,
osjećaš me kao da smo dio jednog sna,
griješiš,
jer jedno si ti,
drugo sam ja.
Prattiš me kao sijenka,
zagrebeš kožu, tek' da ostaviš trag.
Pao je snijeg na vrh brijega,
dovoljno je hladno, dovoljno je što si drag.
A sto put' sam ti rekla
da me ne smiješ zavoljeti,
da pogrešna sam kao krik na lijepim usnama,
sto put' sam ti rekla da moraš prestati
sanjati u mojim snovima.
Sto put sam ti rekla
u moj grad da ne dolaziš,
boljet će te svaki korak koji napraviš,
jer ja ću biti daleko...

Smijehom sakrijem strah
kao dijete u mraku,
samo još mogu da osjetim tvoj dah,
dok mi je pred očima sivilo, kao da neko je preko stavio traku
pa ništa ne vidim...
Smijehom sakrijem strah,
zavučem se ispod pokrivača,
pod prstima prašina i sitan prah
miriše kolač od vanile kao kad smo se k'o djeca igrali skrivača...
Smijehom sakrijem strah,
upalim lampu da svijetli cijelu noć,
čudan je osjećaj
kad hodaš, a ne znaš kamo ćeš doć'.

Ponekad zatvorim oči
i odlutam u neki nestvarni svijet
tamo samo smirena, nedužna...
tamo je ljepše sve...
Zora je svjetloplava,
a moja soba tiha i purpurna k'o cvijet,
samo da mi je pri ruci trava zaborava,
ovaj bi pad bio let.
Ponekad zatvorim oči,
ne zamišljam bol i ožiljke,
znam, i ovo će proći
sa mnom ili bez mene...
Ponekad zatvorim oči,
ponekad ne mislim na to da ih više neću otvoriti...
ali, šta i ako odem zauvijek,
neko će se drugi roditi...

Ako odem...
Ostavit ću ti stih na asfaltu
koji ćeš samo ti razumjeti,
i jednu pticu malenu
koja će visoko letjeti,
a uvijek se na tvoj prozor vraćati...
Ako odem...
Otavit ću ti more suza
koje te neće veseliti,
i jednu zlatnu ribicu
koja ti nijednu želju neće znati da ispuni,
a ti ćeš uvijek samo jedno željeti...
Ako odem...
Ostavit ću ti bajku
koja neće sretno završiti,
al' uvijek ćeš je iznova čitati,
uvijek se isto pitati,
uvijek za istim žaliti...

U meni lomi se svijet... Pucaju kuće, zgrade i trotoari... Lome se ozarena lica od sreće... Nestaju stihovi pisani samo za ljubav...
Poslije svega, ipak, ljubav ostaje posljednja.
Nedorečene rečenice... Pocijepane fotografije... Proslijeđeni pokloni... Ne želim ništa da zadržim... Ne želim ništa da bdije na mom krevetu, ako mi soba ostane prazna.
Voljela bih da zatvorim oči... Dala bih svaki trenutak prošlosti za samo mrvu budućnosti... Da vidim šta će biti...
Da... Neizvjestnost me kopka kao ugriz zvijeri.
Borim se... Najviše sama sa sobom... Onda sa svojim demonima. Kako volim da im se nasmijem u facu kad ih porazim... Zbog toga ću biti sutra jača; mnogo jača!
A Ti Gore, bolje ti je da si na mojoj strani, inače ćemo se prepirati do u beskonačno!

Strašno mrzim buku... I ljude koji nevješto nose maske na svojim licima...
S druge strane, tišina s tobom prija i mjenja oblik stvarnosti!

Do pola jedan je bila na času klavira...
Onda korakom merila grad...
I usput gledala izloge...
Pardon... Svoj odraz u njima...
U kosi još, poput venca, ona molska kadenca...
Mala vračka da upravo tad...
Uz "caffe Kibic" polagano nadođe On...
Kao plima...

Tajne su tu zato da ih neko nasluti...
Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...
Bogu je kanuo čaj... Svud je prsnuo sjaj...
Jedan platan će ostati zlatan...
Ona kroz smeh čvrsto svoju kajdanku stišće...
Ne drhti On... To je samo to uvelo lišće...
Blaženo Miholjsko Leto...
Jedno i sveto za njih...

A On je nosio naglas svojih Skoro Osamnaest...
Sve češće mu govore "Vi"...
Begeš u grudima udara...
Bije u bronzane žice...
U džepu sretni staklenac... Ko ono novčić i zdenac...
Mala vračka da nestanu svi...
A Ona bane ko lupež... I prospe mu kosu u lice...

Kao osrednji klošar, malo prosed... I prostar...
Na uglu sam zastao sam...
Ne tako dobar oktobar...
I misli sve... U "ruskom štimu"...
A onda shvatih, na prepad... Da te volim, ko nekad...
Vreme samo raspiruje plam?
U meni "miholjsko leto"... To prkosno sunce pred zimu...
Ma daj...

Osjetim da mi život izmiče... Ali šta je život... Otvoriš oči, zaplačeš, nasmiješ se, zaplačeš, zatvoriš oči... I kraj.
Imam osjećaj da će ovo biti dug put... Put u nepoznato... Put na kojem ću upoznati samu sebe... Jer kad stignem negdje tamo, zapravo tek ću tad saznati kakva sam bila kao osoba... Dobra ili manje dobra (ne volim sad misliti da sam ikad bila loša)...

"Ne predaji se"... "Ne odustaj"... "Ti to možeš pobjediti"... "Ovo ne može biti tvoj kraj"... "Ti si jača od toga svega"... Riječi su koje ohrabruju, ali nažalost ne pomažu.
Nisam plakala kad su mi rekli, nisam mogla zbog mame... Bilo bi joj još teže... Samo sam ostala skamenjena, kao da sam već izgubila dušu, a moje tijelo se pokreće mahinalno.

Ne volim bolnice... A ko ih zapravo voli? Ne volim doktore... I ne volim da me neko žali... Jer, ako je ovo moja sudbina, moja je, i šta ja tu mogu...

Sutra ću obući svoj omiljeni mantilić, prošetat ću gradom, popit ću kafu u omiljenom kafiću, nasmijat ću se onom dedici koji prodaje pržene kestene, i tek nakon toga me mogu vezati za bolnički krevet.

Nekad bih rekla: "Ma bolje sam ja zaslužila"... Ali, ovaj put je dovoljno što su mi doktori obećali da će svirati "Miholjsko leto" dok budu operirali... I meni dosta.

Samo da je manje tuge i bilo bi savršeno.

Ne trčim ja za snovima. Oni mene neprestano prate. Prate me kao sjena, ili čak kao lopov koji mi pokušava strgnuti torbicu s ramena.
Ponekad zamaknem za neku zgradu i uspijem im pobjeći. Udahnem punim plućima i osjećam se kao da je cijeli svijet moj, kao da mogu preletjeti sve prepreke koje su tako komplikovane za moje štikle...
A ponekad... Ponekad izlete iz nekog žbuna, na šetalištu od jesenjeg lišća, i prepadnu me. A onda shvatim da su to samo snovi... Snovi o nama... O onom šta smo mogli biti, o mjestima na kojim nismo nikad se sreli, o ljudima s kojim te nikad nisam upoznala, o pjesmama koje mi nikad nisi pjevao... Onda shvatim da su to samo snovi o želji da sam ja na njenom mjestu, a ti na njegovom i da ti mogu napraviti ujutro omiljeni kapučino, i da te mogu navečer uspavati pričajući ti o svemu što je bilo dok me nisi našao... I pobjegnem im, opet snovi nestaju... Udahnem duboko i nastavim šetati kao da je cijeli svijet moj.

Postala sam kao list na vjetru. Gdje god me ponese sjećanje, ja se ne odupirem. I nisam od onih koji prošlost žele da zaborave. Jer, sve što mi se možda sad čini bezveznim, znam da sam u nekom trenutku života to baš željela. Zato, drago mi je zbog svega što sam učinila; i s nestrpljenjem iščekujem svaki novi dan.
Bivše ljubavi ostaju bivšim, al' svega se rado sjećam. Ipak, sve je to nekad bilo dio mene, kao kormilo dio broda.
Bivša razočarenja ostaju bivša; jer to tako biti mora. Onim koji su me povrijedili- oprošteno je! Želim im sreću i sve najljepše u životu. Možda se ipak nismo voljeli toliko. Ili 'pak možda je istina ono što kažu: "Onaj ko te najviše voli, najviše te i povrijedi."
- Ne znam... Monogo toga se vrti oko istine i neistine (da ne kažem laži)...
Al' eto, danas je 14.oktobar; danas okrećem novu stranicu. Poslije posla ću da kupim modni časopis, zavalim se u neki fini kafić i da uživam sama. Eto, ponekad je doista najbolje kad čovjek uživa sam.
Eh, želim svim dobrim ljudima da pronađu svoj 14.oktobar, i da okrenu novu stranicu u svom životu.
Oni koji su zadovoljni sa trenutnom stranicom, neka ostanu pri tome, s tim da napominjem da je priča zanimljivja na sljedećoj stranici; naravno, ako već niste na vrhuncu.   ;))))

Znaš,
ponekad dolutaš
kao napušteni mačak
na moj prag,
sjetim se tad
kako si mi bio drag,
kako sam te voljela...
Sjetim se tad
da bio si moj Picaso,
ja tvoja Frida...
A sad pred tobom nemam
ni obzira ni stida.
Znaš,
ponekad dolutaš
kao sujeta
u moj san,
sjetim se tad
kako si bio nekad nasmijan,
koliko sam te beskrajno ljubila
umornim usnama,
dušom napuklom.
A vidi gdje smo sad...
Niko si ti,
nešto sam ja.

Ne volim jesen i sve te tužne boje. Nekako uspavam se, zanesem i lutam... Lutam onim parkom ukletim i skupljam lišće sa svoje haljine, bacam u vjetar, zaplačem...
Šta mogu? - Takva sam.
Ne volim jesen. Naročito jutrom ne podnosim sivilo i maglu. Nekako misli mi odlutaju na one mostove, pa pojure niz rijeku kao lude; trgam se uzalud i ostajem bez daha, zaplačem...
A niko ne voli uplakane oči...
Al' šta mogu? - Takva sam.

Zaboravi da će uskoro decembar,
snijeg i tišinu zaboravi,
budi mi uvijek nasmijan,
jer tebi uspijeva da prošlost iza sebe ostaviš.
Zaboravi naš mali park,
ispod mog prozora uvelo cvijeće,
gdje god se okrenem, na tebe miriše zrak,
miriše trava i drveće.
Zaboravi susret naš,
oči u tami izgubljene,
ne možeš više od ljubavi da daš
čak i kad su ti sve riječi zaljubljene.
Zaboravi da će uskoro Nova godina,
drhtaj moj i plač zaboravi,
ja sam u sebi nježnu ženu slomila,
nikad se više neću oporavit'.

Danas je užasan dan. Ne volim maglu, pa samim time ne volim ni dane koji započnu maglom. Mada, ima jedna rečenica koju jako volim, a vezana je za maglu. Kaže: "Nema ništa ljepše od sunčanih zraka koje se provuku kroz maglu i dan učine ljepšim."
Nedostaje mi Sunce.

Nedostajao mi je moj mir. Nedostajala sam danima sama sebi... Čudno je to da čovjek može nedostajati sam sebi, ali može, doista može!

Utihli smo kao nebo nakon velike oluje.
Šta smo?
- Stranci?
- Ljubavnici?
- Grješnici?
Šta nas veže?
- Želja za zapletenim prstima, ruka u ruci, il' nešto slično tome?
- Želja za izgužvanim plahtama, malo mjesečine u sobi, svijeća s mirisom vanilije?
- Nešto drugo?
Ah... Uvijek nešto mora da jest.
Znaš, udahni me ujutro dok je još magla uz prozor tvoje sobe i voli me sve dok Sunce ne ispari svaku kap kiše... I nadaj se, da će zima potrajati dugo.

Tvoji prsti u mojoj kosi, sve bi pokvarili... Narušili bi ovu harmoniju koju sklapam kao lego kockicu. Zato, nemoj! Nemoj da mi pišeš pjesme, a naročito nemoj da namećeš note na one ljestvice u kajdanki... Nemoj da mi ime izgovaraš, da se smješiš kad me se sjetiš... Nemoj da prizivaš snove da bih ti bila blizu... Nemoj da njoj mirišeš kožu miselći na mene u polumraku sobe osvijetljene svijećom... Nemoj ni da me se sjećaš...
Al' nemoj ni da me zaboraviš... Nemoj da me zaboraviš bar onda kad snijeg padne na one klupice u malom porušenom parku naših želja.

Znaš... Život bi bio mnogo zanimljiviji da svi putevi vode u jednom smjeru. Onda bi se vrlo lako sreli. Na nekoj stanici jedno bi čekalo, drugo naišlo... I eto romanse!
Al' pusti sad to...
Nego da ti kažem da sa prozora mog stana gradski park izgleda drugačije. Potpuno drugačije! Kad gledaš s tog prozora bakice koje šeću čini ti se kao da si se vratio u vrijeme njihove mladosti, a ne kao da su one došle u vrijeme naše mladosti... Čudan je to osjećaj.
A onaj zabavni čikica, od kojeg često kupujem kokice i kestene, ponekad izgleda tako bezbrižno i sneno. Na tren mu se izglade sve bore na čelu, a kosa mu se začešlja unatrag...
A da... Ponekad pojačam Mozarta, i svi koji su u blizini me posmatraju dok glumim balerinu... Smiješno?
Ne vjeruješ?
Ne brini, pokazat ću ti.

Da ti oslikam vječnost ovim trepavicama
ispod kojih krije se suza milion bar,
i da te probudim sitnim koracima
trčeći ti u zagrljaj,
da li bi htio to?
Da sanjam ti na ramenu kao da me odavno znaš,
i da ti ispričam bajku o malim srnama,
i da ti prepričam svaku stopu do vrha planina koje sam osvojila,
a možda bih ti bila samo dosadna...
O, možda ti se ušunjam u snove
i da tamo se nastanim k'o mali pauk u prozoru,
možda se nekad navikneš na mene
kad ugledaš me u ranu zoru,
kad više ne mogneš spavati,
kad shvatiš da sam jedino
s čime još možeš razgovarati...

Naprosto da te se sjetim i da ti ušunjam po neku riječ u tvoje stihove... Eto zato ti pišem... Naprosto zato, da me ne zaboraviš.
Ne, ne želim da smetam, jer već znam da imaš stan u kojem bi odraz mog tijela pokvario harmoniju svijetlosti, a na zvuk mog osmijeha ti bi zanemario tipke klavira... I onda bi nastala prosta tišina...
I da... Samo još da ti kažem... Spomeula sam te u razgovoru... Kao da si dio mene, kao da te znam jedno dva, tri stoljeća... I naprosto sam ostala zatečena...

Čekat ću te uvijek kad nećeš doći,
sa istim sjajem u očima i kosi,
gledajući lišće koje vjetar nosi
daleko...
Čekat ću te uvijek kad je hladno noću,
raširenih ruku i punih grudi,
znam, mnogo će toga pričati ljudi
i oni pametni, i oni ludi,
al' hej,
ko je još ljudima bio savršen,
ko im je to ugodio?
Život je moj k'o niti u mreži zamršen...
Ko bi me takvu zavolio?

Rekla bih ti sve gdje sam griješila,
u kojim mračnim predjelima skrila sam svoje tajne,
koga sam sve na mjesečini tješila,
koliko tuge u moje srce može da stane...
Rekla bih ti sve o svojim ljubavnicima,
u kojim gradovima sam ih ljubila, a u kojim napuštala,
po kakvim ih pamtim sitnicama,
po čemu ih zaboravljam...
Rekla bih ti tako mnogo,
rekla bih ti sve...
ali onda bi presušila Miljacka,
presušile bi Bosna i Usora,
onda bi prestalo sve,
čarolije u noći bi utihle,
a naše usne bi se prestale tražiti...

Zahladnit će opet nekad
kao ovih julskih dana
i tada bit ćeš sam,
ljubav sama na vrata ne kuca...
Gledat ćeš dugo u onu tapiseriju na zidu,
kao da slažeš kockice života u mislima,
čaša na stolu bit će prazna
i mjerit ćeš me po nekim bivšima...
O, ako ništa o zabludama nisi shvatio
onda je to-to,
onda si vrhovima prstiju dušu mi uhvatio
i izdahnuo.

Prošaputat će ti noć, onako kako već zna, kroz treptaj mjesečine, ili 'pak sna nešto o meni... I sve ćeš znati... Kakvu sam haljinu danas nosila, da sam zaboravila staviti smaragdne naušnice (i da sam zbog toga bila jako nervozna), da sam kupila cvjeće za stan, da sam smočila lijevu sandalu kad sam prolazila pored fontane kroz park, da sam se smijala djeci koja su oponašla likove iz omiljenih crtića, da sam udjelila nekoliko novčića jednom dedi koji je ispružene ruke sjedio u hladu hrasta...
Da, sve ćeš znati...
I blažen ćeš zaspati. Tek će te po neka kap kiše lupkanjem o prozor činiti nemirnim... A kad se probudiš, tražit ćeš moj lik koji si bezbroj puta iscrtao nježno na plahtama...
Onda, udani duboko... Šta je za tebe još jedan san, nanišani jutro kao Don Juan i opet budi svoj!

Zauvijek u meni sanjariš. K'o uklet jedrenjak se ne pomičeš... Prstima kosu s lica ti pomaknem, pa unazad pređem par koraka, da te izdaleka gledam šuteći...
Zauvijek u meni sanjariš... Ja čekam dan da se probudiš. I ništa ne pričam da ti san ne kvarim. Jer smješiš se dok spavaš...

Znam te ja
od prije nekoliko stoljeća,
Sreli smo se slučajno
onog davnog proljeća...
Al' tad smo bili neki drugi mi
kao u nekoj staroj ljubavnoj priči,
a sad sam ja, sad si ti,
i eto na šta život nam liči...
Ma pusti me
da kosu prepustim vjetru k'o prije
ne dodiruj me,
jer to nisu više dodiri od svile,
pusti me
da te zaboravim i nestanem za tren,
ja sam pogrešna,
uz mene nećeš prestati biti usamljen.

Ima da me nema
kad me dotakneš,
ima da nestanem
kao balončić od sapunice...
Smiješno, zar ne?
Al' nešto tako će se desiti,
ili ću samo zaplesati
pod tvojim prstima
kao svileni šal na vjetru...
A noć će biti plava kao san,
i svaki pokret istančan
k'o neka ozbiljna predstava...
O, da...
Ima da me nema
kad me dotakneš,
ima da nestanem
za tren.

Ne volim folere, cool-ere, samozaljubljenike u sebe, metro-sexualce... Ili već bilo kako da se zovu ovi današnji muškarci...
Sinoć sam upoznala neke nove ljude... Čini mi se da još uvijek u glavi ne mogu razabrati ko je od njih muško, a ko žensko... Previše parfema, pudera, počupanih obrva, napumpanih usana... Ufffff... Mislim da se i Bogu ponekad smuči na ljude...
I što sam starija, sve više želim da sam rođena u vrijeme Casablance. One romantične drame s Humphreyem Bogartom i Ingrid Bergman...
Al' kvragu, ja živim u vremenu Lady Gage... Pa šta je, tu je...

Znaš,
da bi sreli nekad
potrebno je mnogo više...
Potrebno je proljeće, duga...
Potrebne su kapi kiše!
Sve drugo bilo bi premalo,
bilo bi sramotno,
pogrešno.
I još da znaš,
da bi se voljeli nekad
potrebno je još mnogo više...
Potreban je zaborav na sve ono od prije...
Potrebna je ljubav koja se uvijek vješto skrije
između naših trepavica...

Ogriješi se i o moje usne,
ne dotiči ih
ni pogledom,
ni uzdahom,
usnama ni slučajno!
Ogriješi se
i pusti me
da tumaram noćima vrelim sama
uzmi mi sve,
samo mi ostavi čin
da naposlijetku opet ostanem dama.

Pustit ću te s povjetarcem
da odlepršaš u nepovarat,
dovoljno što te pamtim
ovakvog kakvog te ne znam,
šta bi tek bilo da te znam?

Pustit ću te da me otruješ
riječima koje bole me,
riječima koje sve napamet znam,
šta bi tek bilo da ih ne znam?

I pustit ću te samo još jednom
u dušu da mi zaroniš,
da biser za sebe izroniš
iz mračne dubine
i po tome da me zapamtiš
ovakvu kavu me ne znaš,
šta bi tek bilo da me znaš?

-Jesam, pa šta!!!
-Šta???
-Pa razmažena!!!
-I previše, rekla bih!
-Ne, ne, previše, prije bih rekla više no ijedna koju si poznavao ;) Vidiš, nekako volim da ti namignem dok te živciram svojim potvrđivanjem onog čime me pokušavaš iznervirati. A da, volim i da se podsmjehujem :) zapravo, volim da ti se smijem :D dok mi pričaš o tome koliko sam razmažena... Da, to baš volim :D

Sad opet sve ispočetka...
Stolac, laptop, posao, gradska gužva, kafa s društvom, kafa s ljudima koje ću tek upoznati... Dani su novi isplanirani u bocu... Rokovnik je dopunjen budućim datumima i idemo... Idemo, moj dragi živote, dalje...

To nije ljubav, to što ti pada na pamet... To je strast. Strast i požuda! To je komadić mog srca koji bi sa neopisivom slašću iščupao iz mojih ženskih grudi i odnio u neki svoj daleki svijet... Da, to je to!

O, da li znaš da bi vječnost nastala tamo gdje bismo ti i ja poljupcem zatvorili krug? Da li znaš da bi moje proljeće počelo tvojom blizinom, i završilo tvojim odlaskom???

Znaš, pričala bih ti o bajkama, o kojim nikad nisi čitao, o kojim niko drugi ništa ne zna... Čudne su to bajke, al' zanimljive... I romantične, i posebne... Najposebnije...
A ti... Ti bi bio moj Mali Prnic...
Ništa više!

Prići ću ti jednom s leđa da ti šapnem nešto što još uvijek nije dobilo oblik ni u mojoj glavi... Ne brini se, kad se okreneš, prepoznat ću te po usnama... Toliko su me puta probudile iz sna...

Udahni me kao da nikad prije nisi spoznao smisao disanja, i zapamti svaku notu mog parfema, pa kada budem na drugom kraju svemira, da me sjećaš... da me se samo sjećaš...

Jednom ću te naći, vjeruj, prepoznat ću te između milion drugih lica, i zagrlit ću te tako snažno da nikad nećeš moći zaboraviti otkucaje mog srca...
Da, jednom ću te naći, sigurno...

Razbit ću svoj lik u ogledalu,
otjerat ću zle duhove svijećama koje mirišu na vaniliju,
i preuredit ću stan;
na mjestu gdje je tvoja slika bila
ostat će samo jedna tačka sivila
i akvarijum za ribice...

Obrisat ću s duše prašinu
da po njoj se više tvoje ime ne može napisati,
i pustit ću niz vodu svu taštinu
koja bi me nekad mogla iznova slomiti,
pustiti ću i tvoje snove
a kupit ću neke nove
ja to umjem
to bar znaš...

Ne pitaj,
moj mali golube,
gdje odlazim,
ni kome šapućem
u noći zvjezdane...
Ne pitaj,
i ne gledaj me sad,
ne cijepaj suze,
za taj čin je prekasno...
Ovo srce u grudima
od tebe se davno rastalo...
Ne pitaj,
moj mali usnuli anđele,
zašto te više ne pozdravljam
k'o prije...
Ma ova duša sad nešto drugo snije,
od ljubavi je odustala...

Uzvodno od sjećanja
vrijeme mi je krenuti,
u ruci šaka ljiljana...
I ne, neću se okrenuti
da te još jednom poljubim...
Ovih dana muči me
tvoja sjenka koja promiče
kroz sve moje tekstve,
kroz sve moje rečenice...
Al' vrijeme je da napišem
posljednju pjesmu u kojoj se spominješ,
vrijeme je da izbrišem
sjećanje...

Uzvodno od sjećanja
vrijeme mi je krenuti,
boju kose, karmin, haljinu...
Sve ću to izmjeniti,
da me nikad ne pronađeš
u budućnosti!

Treba mi samo sna...
i biću opet sutra najljepša,
ona koja pri povratku u stan kupuje ljiljane
s uvjerenjem da će to razbiti samoću,
ona koja upali po cijelom stanu svijeće
s uvjerenjem da će to utišati hladnoću
u grudima...
Ne brini,
treba mi samo sna...
i biću ti sutra opet dostupna,
dovoljno poštena,
i nježna,
dovoljno sretna,
dovoljno tvoja...
Ne brini,
meni tuga odlično stoji,
ukonponuje mi se uz karmin i priču,
al' ne čudi se što se okrećem
samo za sjenkama koje mi zamiču...
Treba mi samo sna...
a kad se probudim
možda i tebi priznam tad
da nisam ti suđena...

"E moj Saša, gdje je sada ljubav naša, reci Saša..."

Jutros mi ta pjesma ne izlazi iz glave... Nekako je u isto vrijeme i vesela i tužna... Ma bezveze je u stvari, kad malo bolje razmislim...
Jutros, kažu zračim... Jutros zračim???
Ma ja zračim svakog jutra, kažem im... :)

Ne vjerujem više nikome
još otkako je Miljacka promjenila boju
i utišala se ispod Ajfelovog mosta...
Ne vjerujem više nikome,
i ćutim samo pamet svoju,
a ljubavi nove dočekujem i ispraćam poput gosta
u svakom času...
I zato šuti, ti što si preostao,
ti što me negdje čekaš,
spreman da me iznenadiš osmijehom...
O ljubavi nekoj drugoj pričaj,
jer ja ću pobjeći lakim korakom
i nikad neću povjerovati
da si mislio ozbiljno...
Nevjerujem više nikome
još otkako je Miljacka promjenila boju
i utišala se ispod Ajfelovog mosta...

Rekla bih ti sad s ponosom da te više ne volim...
Ali, neću... Više će te boljeti nada... Samo se nadaj!

...i šta smo sada
kad postalo je svjedno?
Poljima se rasuo polenov prah,
u meni su zamrla sjećanja,
moj vrat zaboravlja tvoj dah,
tvoja prisutnost moje misli napušta...
I nije me strah,
tek toliko da znaš,
nije me strah!
Bolje ću razmišljati sama!
Novi dan
mora nešto novo donijeti,
predugo sam sanjala san,
predugo sam u prazno gledala...
Šteta baš!
Sad idem sama...
I nije me strah,
tek toliko da znaš,
nije me strah!

Da se ne varamo... Nema "onog pravog"... Ili jednostavno, ja nisam prava ni za jednog... Nešto od toga mora da jest...
Sve one bajke o prinčevima i princezama su čisto... Da ne kažem šta! Lijepo mi je rekoa moj drug Ladački da treba da se ponašam kao dama...
Upravu si Ladački... Znaš, danas sam prava dama, u lijepoj lanenoj haljinici, u bež sandalicama i s najljepšim osmijehom na licu...
Pitaju me kolege jutros koga to danas zavodim?
Kažem ja: "E da vam je znati..." I svi smo prasnuli u smijeh...
Ma koga da zavodim??? -Nema čestitog muškaraca s kojim bih mogla prošetati parkom, a o nečemu više da i ne pišem... :)

A Onaj Gospodin Iz Mog Sjećanja... Gdje li je? hahaha :D